Posljednje večeri 36. Međunarodnog molitvenog festivala u Međugorju svetu misu predslavio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije mons. Petar Palić. Njegovu homiliju prenosimo uz cijelosti.
Hajdemo u Dom Gospodnji
Draga braćo u biskuposkoj službi,
Draga braćo svećenici,
Draga braćo i sestre,
Dragi mladi!
1.Radosno sa svima vama slavim ovu euharistiju ovdje u Međugorju, na ovom mjestu molitve i susreta s Gospodinom. Tema koja nas vodi ovih dana: „Hajdemo u Dom Gospodnji” duboko odjekuje i u Božjoj Riječi koju smo upravo čuli.
U knjizi Brojeva, čuli smo događaj o Izraelskom narodu koji u pustinji Sin ostaje bez vode. Nakon četrdeset godina hoda, žeđ postaje nepodnošljiva i narod gunđa protiv Mojsija i Arona: „Zašto ste nas izveli iz Egipta da nas dovedete na ovo nesretno mjesto… u ovu pustinju, da ovdje pomremo mi i naša stoka?”
To je pitanje koje otkriva njihovo nepovjerenje, njihov zaborav na čudesna djela koja je Bog već učinio za njih.
U Evanđelju, pak, Isus postavlja pitanje svojim učenicima: „Što ljudi kažu tko je Sin Čovječji?” A zatim, još izravnije: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar odgovara veličanstvenom ispovijesti vjere: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.”
Ova dva biblijska teksta, koja se na prvi pogled čine dalekima, zapravo govore o istoj stvarnosti: o našoj povezanosti s Bogom i našem hodu prema njegovu Domu.
2.Dragi mladi, svi mi poznajemo iskustvo pustinje. Ne govorim samo o teškim životnim trenucima, već i o onim razdobljima u kojima se osjećamo duhovno suhi, kada vjera kao da isparava pod užarenim suncem teškoća, razočaranja i pitanja bez odgovora.
Kao Izraelci, i mi ponekad gunđamo: „Zašto, Gospodine? Zašto ova patnja? Zašto ova tišina?” Fizička žeđ Izraelaca simbolizira dublju žeđ: onu za smislom, prisutnošću, za samim Bogom.
Sv. Ivan Pavao II, koji je volio mlade, govorio je: „Isus u vama budi želju da vaš život učinite nečim velikim.” To je istina: naša najdublja žeđ je žeđ za Njim, za njegovom vodom živom.
Bog odgovara na gunđanje naroda ne kaznom, već darom koji iznenađuje. Kaže Mojsiju: „Uzmi štap, progovorite pećini da ustupi svoje vode.” Mojsije, međutim, udara stijenu dva puta, pokazujući svoju nestrpljivost i nepovjerenje.
Unatoč tome, voda izlazi iz pećine u izobilju. Sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima otkriva nam da „ta stijena bijaše Krist” (1 Kor 10,4). Već u Starom Zavjetu, Bog je najavljivao najuzvišeniji dar koji će dati ljudima: svog Sina, izvor vode žive.
Koliko puta, dragi mladi, Bog odgovara na naše pritužbe darovima koje ne zaslužujemo! Koliko puta, kada se osjećamo napuštenima u pustinji, On čini da voda poteče iz stijene! Ali često, kao Mojsije, ne vjerujemo dovoljno. Udaramo stijenu vlastitim gnjevom, umjesto da progovorimo s vjerom.
3.U Evanđelju Petar doživljava nevjerojatno otkriće. Dok drugi u Isusu vide samo proroka, on prepoznaje Mesiju, Sina Božjega. A Isus mu odgovara: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima.”
Ovo je temeljno otkriće: prepoznati tko je zaista Isus nije rezultat ljudskog razmišljanja, nego dar od Oca. To je milost koja mijenja život.
Papa Franjo je znao govoriti da „vjera nije apstraktna ideja ili filozofija, nego susret s Osobom: Isusom Kristom.” A taj susret mijenja sve.
Izvor:hercegovački portal
