Nikada u povijesti djeca nisu imala veći pristup informacijama, a istovremeno nikada nisu imala kraću pažnju, slabiju koncentraciju i manje strpljenja za razmišljanje. Tehnologija, kakvu danas konzumiraju naša djeca, a najčešće na pogrešan način, ne obrazuje ih nego ih zaglupljuje i stvara problem u učenju i svakodnevnim obavezama.
Pod krinkom učenja, zabave i „prilagodbe modernom vremenu“, djeca odrastaju uz ekrane koji im nude sve brzo, površno i bez napora. Listanje društvenih mreža, fotografija s natpisima se zamjenjuje za čitanje. Dok kratki videi, najčešće snimljeni od drugih tinejdžera ili ljudi koji nisu podobni za dijeljenje edukacija služe za razumijevanje. Google sa svim podacima dostupnim (osobito za školu) služi za razmišljanje gdje dijete zna pronaći odgovor, ali ne zna objasniti zašto je taj odgovor točan.
Stalna izloženost ekranima mijenja način na koji dječji mozak funkcionira. Aplikacije i društvene mreže dizajnirane su da prekidaju pažnju svakih nekoliko sekundi što dovodi do loše koncentracije djece koja se vidno izražava na njima, posebice u školi. Posljedica toga je generacija djece kojoj je teško sjediti u tišini, slušati nastavu, pročitati nekoliko stranica teksta ili dovršiti započeti zadatak. Bez stalnog i aktivnog poticaja, postaje im dosadno, nemirno, čak i nepodnošljivo.
No dosada je nužna. U tišini se rađa mašta, u sporosti se razvija mišljenje. Kada djeci oduzmemo dosadu, oduzimamo im priliku da misle.
Tehnologija također mijenja način na koji djeca razvijaju odnose. Iako su stalno „povezana“ putem tehnologije odnosno društvenih mreža, što također nije dobra opcija za njihov uzrast, djeca su sve češće usamljena. Djeca gube svoje djetinjstvo. Nekada su ga provodila u igri i druženju sa svojim vršnjacima, sada ga provode u svojim sobama ispred ekrana. Razgovori se skraćuju, empatija slabi, a vrijednost se mjeri lajkovima i pregledima. Djeca odrastaju uspoređujući se s filtriranim životima drugih, nesvjesna da uspoređuju stvarnost s iluzijom. Djeci je jako teško pojmiti kako to što često vide na društvenim mrežama nije stvaran život, nego isceniran radi pregleda i dobiti.
Posebno zabrinjava činjenica da djeca u toj borbi nisu ravnopravna. Algoritmi su pametniji, brži i jači. Dijete nema kapacitet samostalno se oduprijeti sustavima koji su dizajnirani da zadrže pažnju pod svaku cijenu. Odrasli to često zanemaruju, opravdavajući se rečenicom: „Takvo je vrijeme.“
Ali vrijeme nije krivac. Krivci smo mi.
Roditelji i društvo sve češće koriste tehnologiju kao digitalnu dadilju, nemaju vremena niti snage za igru i druženje s valstitom djecom, pa guraju tehnologiju pod nos da umiri, zabavi i zauzme dijete. Lakše je dati ekran nego vrijeme. Lakše je utišati dijete nego razgovarati s njim. A cijenu te bezbrižnosti ne plaćamo mi, nego naša djeca.
Tehnologija sama po sebi nije zlo. No bez jasnih granica, kontrole i odgovornosti, ona postaje zamjena za djetinjstvo. Djeca trebaju knjige, igru, kretanje, razgovor, frustraciju i stvarni svijet, trebaju biti natjerani razmišljati, biti kreativni, razdragani, postavljati puno pitanja i zanimati se i za najmanje sitnice. Ponekad se isprljati, pasti i udariti se, djeca trebaju djetinjstvo, svoje roditelje, a ne tehnologiju, ne stalnu stimulaciju i brzu nagradu.
Ako djecu učimo da je sve brzo, plitko i stalno dostupno, ne trebamo se čuditi što im je i mišljenje takvo, što se sutra kad odrastu neće truditi za sebe i za svoje, nego će računati da će mama i tata sve riješiti.
