U Drugom svjetskom ratu, u razdoblju od 1941. do 1945. godine, Čapljina je doživjela teška stradanja. Ipak, najdublji i najteži udar na lokalno stanovništvo dogodio se upravo 1945. godine, u vremenu kada je rat formalno završavao, ali nasilje nije prestajalo. Tada se broj stradalih više nije mjerio u desecima, nego u stotinama, pa i tisućama. Svaka je obitelj brojala svoje mrtve, tražila svoje nestale, čekala odgovor koji nikada nije dolazio. Umjesto istine i pravde, nad našim gradom i našim ljudima nametnuta je šutnja, nepravedna i dugotrajna. Tako je ostalo desetljećima.
Čapljina je početkom veljače 1945. u potpunosti pala pod partizansku vlast. Partizanske jedinice pretraživale su kuću po kuću i okupljale građane u zbirni centar smješten iznad današnje općinske zgrade. Tijekom tog procesa svaka i najmanja sumnja bila je dovoljna da se pojedinci izdvoje iz mase. Oni koji su proglašeni „sumnjivima“ odvođeni su bez ikakvog suđenja, često bez objašnjenja. Odvođeni su prema franjevačkoj crkvi gdje su izvršena pogubljenja bez suđenja, bez optužnica i bez ikakve pravne procedure.
U tom kontekstu posebno se ističe sudbina hercegovačkih franjevaca i redovnica. Ratna i poratna ubojstva franjevaca bila su toliko česta da jasno upućuju na sustavno i neselektivno nasilje. Partizansko-komunistička propaganda nastojala je takve zločine opravdati, a žrtve prikazati kao krivce koji su navodno zaslužili kaznu. Iako su naknadno pisane „optužnice“ u jugoslavenskom tisku uglavnom bile usmjerene protiv fratara općenito, u pojedinim su slučajevima optužbe bile usmjerene i na konkretne osobe, bez stvarnih dokaza i bez prava na obranu. Među onima koji su u tim okolnostima stradali bio je fra Petar Sesar, tadašnji župnik u čapljinskoj crkvi, kojega su partizani uhitili dok je molio krunicu. Uz njega su ubijeni i franjevci fra Lovro Milanović, fra Ante Čutura, fra Rafo Prusina te fra Andrija Jelčić, graditelj crkve svetog Franje Asiškog u Čapljini i franjevačke rezidencije, čiji je život također nasilno prekinut te 1945.
Posebno potresna bila je i sudbina časne sestre Regine Milas. Partizani su je 1945. godine odveli iz sestrinske kuće, a sa sobom je ponijela samo dvije stvari, časoslov i krunicu. Tijekom privođenja stanovništva izdvojena je među okupljenima, a partizanski je oficir, vidjevši je u redovničkom habitu, uzviknuo kako za „mantijaše“ više nema mjesta te joj naredio da skine redovničku odjeću. Sestra Regina na to nije odgovarala. Tek kada je zapovijed ponovljena, tiho je izustila djevojkama koje su bile s njom: „Ubit će me.“ Iako su joj druge žene nudile svoju odjeću kako bi se presvukla i možda spasila život, ona je to odbila, svjesna da bi tim činom prestala biti ono što jest, a naglasivši ono što su i pogubljeni fratri naglašavali, dijeliti sudbinu sa svojim narodom, „što će njima biti neka je i nama“. Kada je i treći put odbila skinuti habit, izdvojena je iz skupine i odvedena prema franjevačkoj crkvi, kamo su toga dana vođeni svi oni koji su bili određeni za likvidaciju.
Toga 2. veljače 1945. krv časne sestre Regine pomiješala se s krvlju brojnih Čapljinaca, kao i hrvatskih i njemačkih vojnika, koji su tog dana strijeljani ispred crkve. Prema svjedočanstvima, partizanski su se vojnici kasnije hvalili da su tog dana ubili 117 osoba, bacivši ih u crkveni jarak, a u partijskim se krugovima spominjalo kako im je „monahinja pokvarila slavlje“ svojom mirnoćom i ljudskošću u posljednjim trenucima kada im je ponudila svoj sat kao znak oprosta za ono što čine.
Sudbine ubijenih Čapljinaca, franjevaca i časne sestre dugo su bile prekrivene šutnjom. O njima se nije smjelo govoriti, nisu se smjela postavljati pitanja, a istina je ostala zatvorena u obiteljskim pričama i tiho prenošena s koljena na koljeno. Danas, desetljećima kasnije, postoji moralna i povijesna obveza da se o tim događajima govori otvoreno, da se istražuju okolnosti stradanja i da se žrtve otrgnu od zaborava. Ne radi osvete i ne radi novih podjela, nego radi istine, dostojanstva i cjelovitog razumijevanja povijesti grada u kojem su živjeli i stradali.
Župa svetog Franje Asiškog u Čapljini svake godine tijekom veljače obilježava spomen na ubijene fratre, časnu sestru Reginu i brojne svoje župljane, kao i ostale koji su te ratne 1945. godine ubijeni u Čapljini. Cijela manifestacija nosi naziv „DANI SJEĆANJA“, kako se ne bi nikada zaboravilo na sve te nevine i bez dokazane krivnje ubijene. U crkvenom dvorištu, pokraj jame u koju su ubačeni, kao i u samoj crkvi, njima su postavljena prigodna obilježja kojima se čuva spomen na njih i njihovu žrtvu.
Program obilježavanja „DANI SJEĆANJA“:
• 31.1.2026. u 19:00 (subota): klavirski koncert- u crkvi svetog Franje Asiškog u Čapljini nastupaju Bernardica Miočević i Marijeta Marić
• 1.2.2026. (nedjelja): kalandorski blagoslov svijeća pod svetim misama: Čapljina (7:30; 10:30; 17:00), Dretelj (9:00) i Trebižat (12:00)- molitva krunice za život- pola sata prije mise u 17:00
• 2.2.2026. u 17:00 (ponedjeljak): sveta misa za ubijene čapljinske mučenike i blagoslov svijeća u crkvi svetog Franje Asiškog u Čapljini- pjeva veliki župni zbor svetog Franje- Čapljina
• 3.2.2026. u 17:00 (utorak): obred grličanja- susret klapa
Herons.info
