Nemir, rastresenost, nedostatak koncentracije i nestrpljivost pojave su koje se danas sve češće gotovo automatski povezuju s jednom riječju – ADHD. U svakodnevnim razgovorima među roditeljima, učiteljima i prijateljima, na društvenim mrežama, pa čak i u školskim hodnicima, čini se kao da je ova dijagnoza postala opći opis za svako dijete koje ne sjedi mirno ili za svaku osobu koja teško održava pažnju.
Zbog toga se sve češće postavlja pitanje jesmo li možda kao društvo otišli predaleko u brzini kojom određena ponašanja pokušavamo objasniti dijagnozom?
ADHD, odnosno poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, stvaran je i ozbiljan razvojni poremećaj koji može snažno utjecati na život osobe. Karakteriziraju ga poteškoće u održavanju pažnje, impulzivnost i pojačana motorička aktivnost, zbog čega djeca i odrasli koji ga imaju često imaju poteškoća s organizacijom vremena, učenjem, planiranjem obaveza i svakodnevnim funkcioniranjem. Takva djeca nerijetko djeluju živahnije i nemirnije od vršnjaka, teško se dulje usredotoče na jedan zadatak, pažnju im lako odvlače različiti podražaji iz okoline, a reakcije su im ponekad brze i impulzivne. Ipak, važno je razumjeti da se kod stvarnog ADHD-a simptomi ne pojavljuju samo povremeno niti u jednoj situaciji. Oni su prisutni u različitim okruženjima, kod kuće, u školi i u odnosima s vršnjacima, te kroz dulje razdoblje značajno utječu na svakodnevni život.
Dijagnoza se zato ne postavlja na temelju nekoliko epizoda nemira ili slabije koncentracije, nego tek nakon temeljite stručne procjene.
Upravo tu nastaje problem našeg vremena. Živimo u društvu koje je brzo, preopterećeno informacijama i stalnim podražajima. Djeca odrastaju okružena ekranima i kratkim sadržajima koji stalno traže njihovu pažnju, dok odrasli pokušavaju uskladiti brojne obaveze i očekivanja. U takvom okruženju granica između stvarnog poremećaja i običnih životnih poteškoća često postaje nejasna. Dijete koje se dosađuje na satu jer mu je gradivo presporo ili nedovoljno zanimljivo ponekad se brzo označi kao hiperaktivno. Dijete koje skače s jedne aktivnosti na drugu ili teško prihvaća pravila također može dobiti takvu etiketu. Slično se događa i kod odraslih, koji ponekad kroz šalu, ali i ozbiljno, kažu kako vjerojatno imaju ADHD jer se teško organiziraju ili odgađaju obaveze. No stvarnost je često mnogo složenija od jedne riječi.
Mnoga ponašanja koja podsjećaju na poremećaj pažnje mogu imati potpuno druge uzroke. Djeca ponekad pokazuju nemir zbog stresa, promjene okoline ili školskih očekivanja. Ponekad je riječ o darovitoj djeci kojoj je jednostavno dosadno jer su zadaci prespori ili nedovoljno izazovni. Katkad su u pitanju emocionalne teškoće, manjak sna ili samo prirodna dječja energija. Ipak, lakše je problem objasniti jednom dijagnozom nego pokušati razumjeti što se doista događa.
U posljednjih nekoliko godina ADHD je na određeni način postao i dio popularne kulture. Na društvenim mrežama često se prikazuje kao objašnjenje za svaku neorganiziranost, kašnjenje ili nedostatak motivacije. Ponekad se stvara dojam da je jednostavnije imati dijagnozu nego priznati da nam u određenim trenucima nedostaje disciplina, strpljenje ili radne navike.
Takav pristup, međutim, čini veliku nepravdu onima koji s ADHD-om zaista žive. Za njih ovaj poremećaj nije trend niti zgodna etiketa, nego svakodnevna stvarnost u kojoj se suočavaju s poteškoćama u učenju, organizaciji vremena, odnosima i samokontroli. Mnogi ulažu velik trud kako bi razvili načine koji im pomažu funkcionirati u školi, na poslu i u svakodnevnom životu.
Zato je važno zadržati mjeru. Nisu sva nemirna djeca hiperaktivna, niti svaka osoba koja se ponekad teško organizira ima poremećaj. Ponekad je riječ o odgoju, ponekad o stresu, a ponekad jednostavno o životu koji zahtijeva trud, disciplinu i vrijeme da se razviju radne navike. Istodobno, kada ADHD zaista postoji, potrebno ga je prepoznati i shvatiti ozbiljno, ali tek nakon stručne i temeljite procjene.
U svijetu brzih etiketa možda je najpošteniji put pokušati razumjeti dijete ili osobu prije nego što joj pridijelimo dijagnozu. Jer između stvarnog poremećaja i obične ljudske slabosti ponekad postoji velika razlika, a da bismo je vidjeli potrebno je imati strpljenja.
Herons.info
