Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegovog vazmenog otajstva. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom.
Na misama u crkvama diljem svijeta čitaju se i pjevaju odlomci iz Evanđelja koji govore o Isusovoj muci i smrti, a vjernici na blagoslov nose maslinove i palmine grančice. Misa Cvjetnice ima i dva posebna obreda – prvi je povorka s blagoslovljenim palminim i maslinovim granama, koja spominje Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a drugi je cjelovito izvješće o Isusovoj muci.
Cvjetnica je dan s kojim u mnogim domovima počinju intenzivne pripreme za Uskrs, najveći kršćanski blagdan.
Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika srijeda
Nekada su svi dani Velikoga tjedna bili naglašeniji u svjetlu pokore, pa je tako bio običaj da se cijeli tjedan posti, da se bdije, posebno moleći Jeremijine lamentacije (psalmi iz Knjige Tužaljki), da se ostave po strani svi težački poslovi koji nisu nužni te da se na takav način i tijelo i duša vjernika skrušenije suživi s Kristovom patnjom, oplakujući vlastite grijehe i grijehe svih ljudi. Danas su u tom svjetlu svoje značenje izgubili Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika srijeda, iako je naravno njihov smisao i dalje takav da nas vode kroz snažno proživljavanje Kristova vazmenoga otajstva te nas pozivaju na intenzivniju i pokoru i molitvu.
Veliki četvrtak
Kao što je već rečeno, Veliki četvrtak označava posljednji dan korizme, a na taj dan navečer započinje Vazmeno trodnevlje.S obzirom na onaj prijepodnevni dio Velikoga četvrtka koji pripada korizmenom vremenu valja naglasiti da se tada slavi samo jedna sveta Misa u cijeloj biskupiji, a slavi ju biskup u koncelebraciji sa svojim svećenicima. Ukoliko nisu ozbiljno spriječeni, svi bi svećenici trebali biti na toj Misi. Ta se Misa naziva Misa posvete ulja, jer tada biskup blagoslivlja bolesničko i katekumensko ulje, a posveti krizmu. Kako ime i kaže, bolesničko ulje će se koristiti tijekom godine za bolesničko pomazanje, a katekumensko za katekumene, dok je krizma namijenjena za krštenje, potvrdu, sveti red i za mazanje oltara prilikom posvete crkve. Također, tada svi svećenici obnavljaju svoje svećeničke zavjete, što je vrlo znakovito s obzirom da je Krist na Posljednjoj večeri ustanovio euharistiju i sveti red.
Navečer se u svakoj župi slavi Misa Gospodnje večere, kojom, ponavljamo, započinje Sveto trodnevlje. Riječ je o spomenu na Kristovu Posljednju večeru, kada je ustanovio euharistiju i darovao nam se pod prilikama Kruha i Vina. Stoga je liturgijska boja bijela, a ne ljubičasta, a opći ton je slavljenički. Takav je ton nekada bio još izraženiji, a potvrđivao se na način da se toga dana slavila Misa završetka korizmenoga posta. Ipak, uočljiv je i pokornički karakter, a vidljiv je između ostaloga i tako što će, dok se pjeva Slava, zazvoniti zvona i više ne će zvoniti do Vazmenoga bdjenja. Zvona će, kako se to kaže u narodu, zavezati.
Današnje liturgijske odredbe propisuju da se nakon čitanja evanđelja može izvršiti obred pranja nogu, a kao spomen na Kristov čin ljubavi i poniznosti izvršen na Posljednjoj večeri, odnosno na to da je Krist apostolima oprao noge i time im pokazao kako ga treba nasljedovati. Lijepo je i hvalevrijedno da se obred pranja nogu u većini župa i izvršuje, a možda u ovom slučaju ne bi bilo naodmet i da je to propis, a ne samo preporuka, jer je riječ o vrlo znakovitom i bogatom obredu koji je okupljenom narodu vrlo rječit, a svećenika potiče na još snažnije promišljanje o svojoj ulozi kao pastira, ali i kao onoga tko je odabran od Boga za služenje drugima.
Nakon svete Mise se Svetootajstvo prenese u pokrajnju kapelu ili na drugo prikladno pripremljeno mjesto, a svi se ukrasi s oltara odnesu. Simbolički to pokazuje kako započinje vrlo ozbiljno vrijeme Kristove muke, a u tom se smislu upriličuje barem jednosatno klanjanje pred Svetootajstvom, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali, dok se Otkupitelj svijeta znojio krvavim znojem. U tom je smislu Kristov prijekor upućen Petru: Zar nisi mogao probdjeti barem jednu uru sa mnom? istovremeno upućen i svima nama, a kao takav poticaj da se makar kroz tih sat vremena intenzivnije suživimo s njegovom patnjom, promišljajući o svemu onome što se zbivalo nakon Posljednje večere.
Veliki petak
Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt, pa stoga toga dana nema i ne može biti svete Mise, nego se slave obredi Velikoga petka. S obzirom da je Krist umro u 15 sati, preporučljivo je da tada započne i bogoslužje, ali će češće to biti nemoguće jer mnogi rade. Liturgijska boja je crvena, znak mučeničke smrti.
Posebno je svečan početak, koji počinje u tišini, bez pjesme, a na način da svećenik, kada dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje te se u sebi moli. Taj obred prostracije za mnoge je vjernike najpotresniji i najznakovitiji i u tom bi ga smislu svakako valjalo njegovati, jer pokazuje kolika snaga i rječitost može biti u tišini i u gestama.
I na Veliki petak se, kao i na Cvjetnicu, čita ili pjeva Muka, s tim da je ona uvijek po Ivanu. Može se također rasporediti po ulogama, s jednakom preporukom da svećenik izgovara sve one dijelove koji se pripisuju Kristu. Posebno emotivan trenutak je vezan uz obred ljubljenja križa, a koji započinje tako da se donese platnom prekriveni drveni križ i u tri koraka postupno otkriva, uz pjevanje svećenika, svaki put višim glasom, zazivom: Evo drvo križa na kom Spas je svijeta visio, na što narod u šutnji poklekne te uzvraća pjevajući: Dođite, poklonimo se! Na samom kraju iznese se Presveti Sakrament iz crkve, kao znak Kristove smrti i na takav se način pripremi i na posvemašnju subotnju grobnu šutnju.
Velika subota
Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu, pa je sasvim razumljivo što toga dana nema ni svete Mise ni pričešćivanja. To je dan bez liturgije, a mogu se jedino prirediti nekakva manja liturgijska slavlja za katekumene. Smiju se podijeliti samo sakramenti pomirenja i bolesničkog pomazanja te dati popudbina umirućima.Vazmeno bdjenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt te njegovo uskrsnuće, po kojima smo spašeni, odnosno riječ je o slavlju koje na poseban način želi pokazati snagu Kristova prijelaza iz smrti u život te pobuditi u nama nadu da ćemo i svi mi jednoga dana, snagom Kristova vazmenoga otajstva, na sličan način prijeći iz ovoga u vječni život.
Liturgijsko slavlje Vazmenoga bdjenja sastoji se od četiri dijela: službe svjetla, službe riječi, krsne službe i euharistijske službe. Služba svjetla započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdjenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve, i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdjenja i s njom ulazi u crkvu, koja je u potpunom mraku. Dok ulazi, triput pjeva, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne te se na takav način osvjetljava cijela crkva, a na koncu i pali svjetlo. Uskrsna svijeća i cijeli obred tako simbolizira uskrsloga Krista – novo Svjetlo koje rasvjetljuje narode i donosi Život.
Uskrs
Kao svetkovina, Uskrs se ne slavi svake godine u isto vrijeme, odnosno određeno je da se on slavi u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punoga mjeseca (uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, to znači da svetkovina Uskrsa u Katoličkoj Crkvi može pasti samo unutar toga vremena. Uskrs je najveći kršćanski blagdan jer slavi uskrsnuće Isusa Krista, pobjedu života nad smrću i nade nad patnjom. To je temelj kršćanske vjere i poruka novog početka, oprosta i spasenja. Uskrs poziva vjernike na obnovu vjere, ljubavi i zajedništva.
