Postoje projekti o kojima se može pisati kroz broj korisnika, trajanje, aktivnosti i sredstva koja su za njih osigurana, ali postoje i oni čija se stvarna vrijednost teško može prikazati brojkama. Jedan od takvih provodi Crveni križ Čapljina, a dovoljno je provesti jedno prijepodne s njihovim korisnicima kako bi postalo jasno da se iza službenog naziva „Home Care 2026 – Briga o starijima“ krije mnogo više od obveza predviđenih projektom.

Projekt je usmjeren na poboljšanje kvalitete života starijih osoba na području Čapljine, posebno onih koji žive u ruralnim sredinama, a trenutačno obuhvaća 50 korisnika. U njegovu provedbu uključeno je šest volontera i jedna njegovateljica, dok stručni dio radionica vode kineziolog i psihologinja. Prva godina provedbe započela je u srpnju 2024. i trajala do srpnja 2025. godine, dok je druga faza počela u travnju ove godine i trajat će do prosinca 2026.

Iza tih podataka krije se svakodnevni posao koji je puno širi od povremenih radionica. Volonteri odlaze u kupnju lijekova, hrane i drugih potrepština, pomažu u manjim kućanskim poslovima i popravcima, razgovaraju s korisnicima i prevoze ih na aktivnosti, dok njegovateljica obilazi slabije pokretne i nepokretne osobe, mjeri im krvni tlak i razinu glukoze te prati promjene njihova zdravstvenog stanja. Kada je potrebno, kontaktiraju se obiteljski liječnici, a pomoć se prilagođava onome što je pojedinoj osobi u tom trenutku potrebno.

Ipak, jedan dio projekta posebno se izdvaja, možda zato što se njegova vrijednost najbolje vidi tek kada mu osobno prisustvujete.

Svakoga petka ujutro djelatnici Crvenog križa dolaze po svoje starije korisnike i dovoze ih na zajedničko druženje i radionice. Većini njih taj bi dolazak bez organiziranog prijevoza bio gotovo nemoguć, a posebno onima koji žive izvan grada ili imaju poteškoća s kretanjem. Kada stignu, ne dočekuje ih program koji moraju „odraditi“, nego ljudi koje već dobro poznaju i koji jednako dobro poznaju njih.

Prvi dio druženja vodi kineziolog Pero Pervan, koji je vježbe prilagodio njihovoj životnoj dobi, pokretljivosti i fizičkim mogućnostima. Nije cilj napraviti zahtjevan trening niti od njih tražiti ono što njihovo tijelo više ne može, nego sačuvati ono što još uvijek može. Pokretima ruku i nogu, istezanjem i jednostavnim vježbama nastoji ih potaknuti da ostanu aktivni, razgibavaju mišiće i održavaju pokretljivost koja u starijoj životnoj dobi ima veliko značenje za samostalnost.

Dok ih gledate kako vježbaju, vrlo brzo postaje jasno da Pero pred sobom nema skupinu kojoj svima daje iste upute. On zna tko može napraviti određeni pokret, kome treba malo više vremena, koga može dodatno potaknuti, a kod koga treba stati. Zna njihova imena, njihove mogućnosti i poteškoće, a između vježbi ima mjesta za razgovor i smijeh. Takva atmosfera uklanja onu hladnu granicu koja se ponekad stvori između stručne osobe i korisnika te cijelo druženje više podsjeća na okupljanje ljudi koji se upoznaju nego na formalnu radionicu.

Nakon fizičke aktivnosti njihov se petak nastavlja razgovorom sa psihologinjom Željkom Šutalo, djelatnicom Doma zdravlja Čapljina. Ona s njima razgovara o svakodnevnim stvarima, sluša ono što ih muči i nastoji kroz razgovor prepoznati probleme koje starija osoba ponekad neće odmah sama izgovoriti. S vremenom ih je upoznala dovoljno dobro da može primijetiti i promjenu raspoloženja, povučenost ili zabrinutost koja se krije iza naizgled običnog odgovora da je sve u redu.

Promatrajući njihov odnos, možda najviše ostaje činjenica koliko se pažnje posvećuje pojedincu. Djelatnici Crvenog križa, Pero i Željka poznaju ljude koji sjede pred njima, znaju njihove životne okolnosti i zdravstvene poteškoće, sjećaju se onoga o čemu su razgovarali prošli put, a primijete čak i neku sasvim malu promjenu poput nove frizure. Nekome će takva stvar djelovati nevažnom, ali starijoj osobi koja možda velik dio tjedna provodi sama činjenica da ju je netko pogledao dovoljno pažljivo da primijeti promjenu može značiti mnogo više nego što mislimo.

Više od projekta koji treba provesti

Sredstva omogućuju postojanje projekta, organiziranje prijevoza, radionice i pomoć korisnicima, ali novcem se ne može propisati odnos kakav tamo postoji. Ne može se u projektni obrazac upisati da nekoga trebate dočekati s osmijehom, zapamtiti što vam je pričao prošlog petka ili po njegovu pogledu prepoznati da ga nešto muči. Takve stvari ovise o ljudima koji projekt provode i o tome koliko im je doista stalo do onih kojima je namijenjen.

U tome se možda najbolje vidi vrijednost rada Crvenog križa Čapljina. Ovi ljudi nisu samo imena na popisu korisnika kojima je potrebno pružiti određenu uslugu. Netko od njih treba pomoć pri odlasku po lijekove, nekome je važna fizička aktivnost, a nekome možda najviše nedostaje razgovor. Potrebe nisu iste, kao što nisu isti ni ljudi, njihove godine, zdravstveno stanje ni život koji su proživjeli.

Posebno je važna činjenica da se velik dio korisnika nalazi u ruralnim sredinama, gdje starost često sa sobom donosi i dodatnu izoliranost. Djeca i obitelji možda žive daleko, mogućnosti prijevoza su manje, svakodnevni odlasci među ljude postaju rjeđi, a krug poznanstava s godinama se prirodno sužava. U takvim okolnostima nekoliko sati provedenih u društvu može postati dio tjedna kojemu se čovjek iskreno raduje.

Dok sam ih promatrate zajedno, nemate osjećaj kako gledate skupinu ljudi koja je došla na još jednu radionicu. Pred vama su bili ljudi čija tijela nose godine, ali čija potreba za druženjem, šalom, razgovorom i pažnjom nije ništa manja od naše. Smiju se, zadirkuju jedni druge, trude se napraviti vježbu, žele ispričati što im se dogodilo i žele da ih netko sasluša. Godine mogu usporiti korak i ograničiti pokret, ali ne oduzimaju čovjeku potrebu da bude među ljudima i osjeća da negdje pripada.

Možda kao društvo ponekad previše razmišljamo o starijim osobama kroz ono što im treba napraviti, odnijeti lijekove, izmjeriti tlak, pomoći u kući ili ih odvesti liječniku. Sve je to potrebno, ali briga ne završava obavljenom uslugom. Starijem čovjeku potrebno je i vrijeme, strpljenje, društvo i osjećaj da ga netko vidi kao osobu, a ne samo kao nekoga kome treba pomoć.

Ovaj projekt podsjeća na jednu jednostavnu stvar: i njima je prvi put da prolaze kroz ovu životnu dob. Kao što smo svi nekada prvi put bili djeca, prvi put odrastali i prvi put se susretali sa životnim promjenama za koje nismo bili potpuno spremni, tako se i oni prvi put susreću s godinama u kojima tijelo više ne sluša kao nekada, prijatelja je sve manje, a svakodnevica postaje drukčija.

Ako budemo imali sreće doživjeti njihove godine, jednoga dana i nama će možda puno značiti da nas netko nazove imenom, primijeti da smo se ošišali, pita kako smo i ostane dovoljno dugo da čuje pravi odgovor. Možda ćemo i mi imati svoj dan u tjednu kojem ćemo se radovati zato što znamo da ćemo tada izaći iz kuće, sresti poznata lica, malo vježbati, popiti kavu i razgovarati.

Zbog toga priča o projektu „Home Care 2026 – Briga o starijima“ nije samo priča o pomoći koju Crveni križ Čapljina pruža pedesetero svojih korisnika. To je priča o načinu na koji se odnosimo prema ljudima kada dođu u godine u kojima im treba malo više naše pomoći, ali ništa manje poštovanja, bliskosti i ljudske topline.

A nakon jednog petka provedenog s njima, možda je najljepše vidjeti da se u Čapljini o tim ljudima ne vodi računa samo zato što postoji projekt koji to nalaže. Vodi se računa o tome kako su, što ih boli, što ih veseli, mogu li napraviti još jedan pokret i imaju li toga dana razlog za osmijeh. Na kraju se sva velika priča o brizi za starije možda i svodi na to kako čovjek, bez obzira na godine, zna da ga netko vidi, poznaje i da mu se raduje kada ponovno dođe.