U vremenu kada su se članovi europskih kraljevskih obitelji morali pridržavati strogih društvenih pravila, a osobe s teškoćama u razvoju često bile skrivene od javnosti, jedna je njemačka princeza odrastala okružena obiteljskom ljubavlju i pažnjom, zadržavajući svoje mjesto unutar kraljevske obitelji unatoč predrasudama koje su obilježavale društvo prve polovice 20. stoljeća.
Na ovu zanimljivu i manje poznatu povijesnu priču naišli smo zahvaljujući objavi Stjepana Ivana Horvata na društvenoj mreži Facebook, koji je podsjetio na život njemačke princeze Aleksandrine Irene Pruske, djevojčice rođene s Downovim sindromom, čija je životna priča privukla našu pozornost i potaknula nas da je približimo čitateljima.

Princeza Aleksandrina Irena Pruska, rođena 7. travnja 1915. godine, bila je najstarija kći njemačkog prijestolonasljednika Wilhelma i njegove supruge, princeze Cecilije od Mecklenburg-Schwerina. Rođena je s Downovim sindromom, a njezin život ostao je zabilježen kao zanimljiv primjer odnosa jedne europske aristokratske obitelji prema djetetu s razvojnim teškoćama.
U obitelji su je od milja zvali Adini. Odrastala je uz braću i sestru, u okruženju u kojem njezino zdravstveno stanje nije bilo razlog da bude potpuno izdvojena iz obiteljskog života. Sačuvane fotografije, među kojima su i one iz njezina najranijeg djetinjstva, svjedoče o njezinoj prisutnosti u obitelji čija je svakodnevica bila obilježena velikim političkim i društvenim promjenama.
Aleksandrina je rođena tijekom Prvog svjetskog rata, samo tri godine prije sloma Njemačkog Carstva i završetka vladavine njezina djeda, cara Wilhelma II. Iako je pripadala jednoj od najpoznatijih europskih dinastija, njezino odrastanje odvijalo se u razdoblju kada je nekadašnja carska obitelj postupno gubila politički utjecaj, ali je i dalje zadržavala dio svojih aristokratskih običaja i društvenih veza.
Posebno mjesto u Aleksandrininu životu imala je njezina majka Cecilija, koja je nastojala osigurati da kći odrasta u obiteljskom okruženju i dobije obrazovanje prilagođeno svojim mogućnostima. Aleksandrina nije bila potpuno izolirana od javnosti, što je bilo značajno u vremenu kada su osobe s intelektualnim teškoćama često bile izložene stigmatizaciji, institucionalizaciji i društvenom isključivanju.

Od 1932. do 1934. godine pohađala je posebnu školu u njemačkom gradu Jeni, gdje je dobivala obrazovanje prilagođeno svojim potrebama. Prema dostupnim biografskim podacima, zanimali su je priroda, glazba i slikanje, a tijekom života zadržala je blisku povezanost s članovima svoje obitelji.
Njezina životna priča dobiva dodatnu težinu kada se promatra u kontekstu njemačke povijesti 20. stoljeća. Tijekom nacističke vladavine osobe s invaliditetom i razvojnim teškoćama bile su među najugroženijim skupinama stanovništva, izložene sustavnoj diskriminaciji, prisilnoj sterilizaciji i zločinačkim programima usmrćivanja. U takvim okolnostima Aleksandrina je nastavila živjeti unutar obiteljskog okruženja, iako je pripadala skupini ljudi prema kojoj je tadašnji režim provodio izrazito okrutnu politiku.
Nakon Drugog svjetskog rata njezin se život odvijao daleko od nekadašnjeg sjaja njemačkog carskog dvora. Ostala je snažno vezana uz majku Ceciliju, koja je preminula 1954. godine, a kasnije je živjela u Bavarskoj, na području jezera Starnberg.
Princeza Aleksandrina preminula je 2. listopada 1980. godine, u 65. godini života. Iako nikada nije imala političku ulogu niti je njezino ime bilo povezano s velikim povijesnim odlukama, njezina biografija danas privlači pozornost zbog pitanja koja nadilaze granice kraljevskih obitelji.
U društvu koje je stoljećima vrijednost pojedinca često povezivalo s njegovim podrijetlom, položajem, sposobnostima i očekivanjima okoline, Aleksandrinina priča podsjeća na važnost dostojanstva i pripadnosti svakog čovjeka. Njezina obitelj nije mogla promijeniti predrasude čitavog društva, ali njezin život pokazuje koliko je značajno kada dijete, bez obzira na razvojne teškoće, ima svoje mjesto među najbližima, mogućnost obrazovanja i priliku sudjelovati u svakodnevnom životu.
Više od stoljeća nakon njezina rođenja, priča o princezi Adini ostaje podsjetnik na to koliko se društvo promijenilo u razumijevanju osoba s Downovim sindromom, ali i koliko su prihvaćanje, podrška obitelji i pravo na dostojanstven život važni u svakom vremenu.
Možda najveća vrijednost ove priče nije u činjenici da je Aleksandrina bila princeza, nego u tome što nas podsjeća da nijedna titula, društveni položaj ili podrijetlo ne određuju vrijednost ljudskog života, baš kao što je ne umanjuju ni razvojne teškoće s kojima se netko rodi.

Izvor i nadahnuće za članak: Facebook objava Stjepana Ivana Horvata, uz dodatne povijesne i biografske podatke.
Herons.info


